Robert Torre, Zagreb, 1965.-2021.

Robert Torre
Ako nešto zaista želiš, onda to i napravi, dok si u snazi i još ima vremena.
Sad ili nikad. Tko ako ne ja, kad ako ne sad?
Najvažniji trenutak je ovaj u kojem si, a u njemu najvažniji ljudi su ovi koji su sada s tobom.
Ja sam pristupačan tip, ne kompliciram ni sebi ni drugima i odmah idem na bitno.
Ljudi se imaju pravo očitovati kako hoće i nesankcionirano i nedijagnositicirano biti onakvima kakvi jesu.
Ako je život proživljen, koliko god da je trajao, trajao je dovoljno.
Životni put moramo plaćati onime što jesmo, a ne onime što imamo.
Kad zamišljam idealni grad, vidim slike Trešnjevke i Zagreba kasnih sedamdesetih godina.
Sva ostala živa bića mogu živjeti bez ljudi, ali čovjek ne može. Njemu za preživljavanje treba ljudska zajednica.
To što ljudi nisu zadovoljni nije do života, nego do ljudi.
Tko nije zadovoljan malim, nije ni s čim.
Jer dobro je činiti dobro i od dobrog nam je dobro.
Ne pokušavajte živjeti vječno. Nećete uspjeti!
Ljudima temeljno pomaže ljudska, a ne stručna pomoć.
Ono što smo zaboravili jest da psihički poremećaji nastaju i nestaju sami od sebe.
Psihofarmaci su dobri ako se s njima postupa kao s citostaticima - što manje, što rjeđe i što kraće, a ne kao s inzulinom - doživotno, sa sve većim i jačim dozama.
Mozak je najkompliciranija živa tvar u svemiru, njegovu tajnu nećemo otkriti još desetljećima.
Sve što mi se događa, realno govoreći, nikome ne znači toliko kako se meni pričinjava, pa ne bi trebalo ni meni.
Molitva je stoljećima bila jedini, ali i danas je dominantni oblik učinkovitog razriješenja i nošenja s različitim oblicima psihičke patnje.
Boga i vjere bilo je prije Crkve. I nije Bog po Crkvi nego Crkva po Bogu.
Isus danas ne bi ispunio kriterije uspješnosti. Bio bi liječen, ne samo psihoterapijom nego i farmakološkim zahvatima.
Iako je riječ o vrlo malom broju ljudi koji zauzimaju vrhove institucija i stranaka, politički psihopati zaslužuju pozornost jer pogubno utječu na živote milijuna ljudi.
Zaboravimo sreću, djeca ne moraju biti sretna, trebaju doživjeti puninu života. Moraju biti jaka, samostalna i obrazovana.
... Družbe Pere Kvržice, Družine Sinjeg galeba ili Pustolovina Toma Sawyera? To su primjeri dječje književnosti koje bismo danas smatrali psihopatskima, a glavne junake zapuštenom djecom zbog koje bi trebala urgirati služba za socijalnu skrb.
Neuspjeh je već sad više nego jasan, ali opet trebat će nam godine da si ga priznamo. Tako da nam je najizgledniji scenarij kolonijalno potpadanje pod upravu tijela Europske unije.
Moglo bi se, možda reći da mi Hrvati imamo slavensku manično-depresivnu jezgru omotanu u neurotsku fasadu zapadne uljuđenosti.
Prijateljstvo je najvažniji odnos, jedini koji nastaje iz slobode.
Već od pete godine života djeca se dominantno druže istospolno.
Tko isprazno društvo mijenja za osamu, dobro je trgovao.
Alkoholičar je u svojevrsnom ljubavnom odnosu s alkoholom.
Umjereno kockanje većine nije odgovorno za problemsko kockanje manjine.
Ne slikam ono što želim, već ono što mogu.
„Nitko nije veći od smrti, no neki su ljudi mnogo veći - od života. Da, malo ih je, svakako, no vjerujem, osjećam, zapravo znam da je jedan od njih bio i moj prijatelj, Robert Torre“ – riječi su koje potpisuje prijatelj i urednik Neven Kepeski u Predgovoru prijatelju knjige "Misli i slike".
Robert je rođen u Zagrebu, 14. listopada 1965. Pohađao je osnovnu školu Kate Dumbović (ona na trešnjevačkoj Novoj cesti, blizu placa) pa Centar za kulturu i Pedagoški obrazovni centar (Zagreb).

1989. je stekao titulu doktora medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, 1996. dovršava Specijalizacija iz psihijatrije u Kliničkoj bolnica Sestara milosrdnica, Zagreb na Klinici za psihijatriju, gdje 2011. završava subspecijalizaciju za psihijatrije alkoholizma i drugih ovisnosti. U voditelja Odjela alkoholizma Klinike za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice promoviran je 2016. godine.

Uz predan klinički rad obilježen izrazitim fokusom na terapijski rad s pacijentima, aktivno je radio na rušenju barijera, destigmatizaciji psihičkih oboljenja i poremećaja, isticanju prednosti terapijskog pristupa nad farmakološkim – sve to, neumorno držeći predavanja (video sadržaji), u najtiražnijim hrvatskim novinskim izdanjima objavljujući kolumne, a osobito pišući o objavljujući cijeli niz popularno znanstvenih knjiga (bibliografija) među kojima se osobito ističe „Prava istina o psihijatriji" (paralelno s istoimenim feljtonom u Jutarnjem listu) u kojima dekonstruira trenutno važeće paradigme biologijske psihijatrije, proglašava je potrošenom, nasuprot nadolazeće, nove paradigme psihosocijalne rehabilitacije osoba s psihičkim poremećajima.

Za svoj pristup radu i težnju najvišim standardima struke 2014. godine dobiva Priznanja Hipokrat koje Fond Hipokrat dodjeljuje za iznimne iskorake u poboljšanju liječenja osoba s duševnim poremećajima.

Pokretač je i osnivač prvog kluba liječenih ovisnika u Hrvatskoj prema doktrini Anonimnih Narkomana (2002).

Sudjeluje i u osnivanju Svjetske organizacije klubova liječenih alkoholičara (World Association of the Clubs of Alcoholics in Treatment - WACAT), kao službeni predstavnik Hrvatskog saveza klubova liječenih alkoholičara (HSKLA) jer je od osnivanja 2004. aktivan član Hrvatskog društva za alkoholizam i druge ovisnosti Hrvatskog liječničkog zbora (2007).

Suosnivač je prve specijalizirane pomoći za ovu vrstu ovisnosti - Kluba ovisnika o kockanju (KLOK, 2007).

Kao mladi liječnik je u svojim ranim profesionalnim godinama, uz rad u ordinacijama opće medicine pri Domovima zdravlja, 1992-1993 je služio kao vojnik dragovoljac, sudjelujući u ratnim operacijama kao vojni liječnik, za što je primio službena pohvalu Generala zbora Glavnog stožera Hrvatske vojske, g. Janka Bobetka, za uspješnu organizaciju i izvršenje zadaća u akciji "Maslenica".

Unatoč visokoangažiranom profesionalnom životu i nemalom doprinosu struci, ne zapostavlja ni svoje druge interese i talente, među kojima se osobito ističe slikarsvo koje likovni kritičari opisuju kao urbanu naivu.

Kao ljubitelj i vrsni poznavatelj glazbe radi na izboru glazbe za predstave u različitim kazalištima u RH i BiH (HNK Rijeka, HNK Osijek, HNK Mostar, Narodno pozorište Zenica, Kazalište Trešnja, Zagrebačko kazalište lutaka, Zagrebačko gradsko kazalište „Žar ptica", Gradsko kazalište Požega, Kazalište slijepih, Teatar Gavran i Epilog, Gradsko kazalište Bjelovar, SARTR Sarajevo i dr. 2004. - 2011.)